Došao je ponedjeljak te je istekao moratorij na moje javljanje koji sam si postavio sam, kako bih pružio priliku gospodinu Gorjanu Toziji razmisliti o tomu što je zapravo napisao. Kako nikakve reakcije gospodina Tozije nisam dobio, evo pojašnjenja na blogu, na kojemu je napisan tekst koji ga je toliko uzbudio.
Stožer je od danas popustio mjere za gospodarstvo uz privremeno obustavljanje rada nedjeljom i praznikom. Kako to obično biva, kada se donose ovakve mjere, izazvalo je to žustre reakcije cjelokupnog političkog spektra, a vjerske su ustanove takve mjere pozdravile te se sada razmatra kako organizirati misna slavlja i Bogoštovlja sukladno pandemijskim mjerama o fizičkoj distanci.
Zamislite, na trenutak, situaciju u kojoj vam netko govori kako ćete se biti primorani na glavu baciti u gospodarsku krizu uvjetovanu pandemijom vrlo opasne bolesti bez cjepiva, na koju će vlade, a time i Vlada RH, proglasiti karantenu čime će, posve lokalno, ograničiti gospodarsku ponudu.
Mislio sam pisati blog, za promjenu, o političkim slobodama pripadnika ove nacije koje su ovih dana na kušnji, s potencijalnim rastom te kušnje, ako se u zakon, koji je u proceduri ne ugrade kontrole i/ili ograničenja, pa i njegovo samouništenje, nakon vremena krize.
Nekako u zavjetrini odlične komunikacije ljudi koji upravljaju zdravstvenom krizom u Hrvatskoj, poput ministra Beroša, dr. Markotić, pa čak i ministra Božinovića, prolaze mjere koje je Vlade RH pripremila za gospodarsku krizu za koju je pandemija koronavirusa, posebice eskalacija zdravstvenog i gospodarskog stanja u susjednim zemljama, poput Italije, ali i Njemačkoj bila onaj okidač na koji nismo mogli utjecati.
Tijekom prošle godine na veliko se nagađalo kada će početi nova recesija, bilo je naznaka, poglavito zbog nerealno visokih cijena nekretnina, koji su, povijest nas uči, nekoliko puta do sada bili ishodište gospodarske depresije, ali i radi toga što smo već nerealno dugo bili u razdoblju koji ekonomisti tako poetično nazivaju – konjunkturom.
Kako postoje destruktivci, prema svakome koji pokušava nešto zaraditi ili stvoriti novu dodanu vrijednost, čak niti površnim promatračima hrvatske političke scene ne bi trebalo biti čudno, ali u 21. stoljeću trebalo bi biti čudno što se političari mlađe generacije ne znaju služiti internetom.