Sloboda govora ne postoji ako postoje iznimke, jer ukoliko postoji prostor neslobode onda ne možemo govoriti o slobodi, objašnjavao je Ludwig von Mises.
Za pravo mu je u lipnju ove godine dao Vrhovni sud SAD-a koji je u slučaju Matal vs. Tam presudio kako govor mržnje, dok ne preraste u djelovanje protiv integriteta drugoga subjekta, ne može predstavljati kršenje slobode govora.
Pojednostavljeno, sloboda jednoga subjekta prestaje na granici slobode drugoga. Ili bi to tako trebalo biti u teoriji. U praksi, to je prestalo bismarckovštinom te njenom logičnom ekstenzijom koja se manifestirala u sarajevskom pucnju koji je otvorio 20. stoljeće i pripadajuće mu totalitarne režime, kako je to dobro objašnjeno u knjizi Alberta Jay Nocka The Myth of a Guilty Nation. Spomenuti totalitarni režime u pravilu su homogenizirali pristalice pozivajući se na vlastitu na slobodu govora (promidžbe).
Ukoliko tako sagledamo događaje, uvidjet ćemo zašto je u modernim liberalnim demokracijama na snazi popperijanski poučak o odsustvu tolerancije prema netoleranciji. Uvidjeti, ne i opravdati, no to je druga tema. Tako se, u većini zakonodavstava zapadne hemisfere, pozivi na linč, govor mržnje ili pak rasne i vjerske uvrede na određen način sankcioniraju.
I dok bismo, naprežući se shvatiti logiku popperijanskog poučka, mogli pronaći smisao u državnoj zaštiti pojedinca od suspektnoga govora upućenog drugom pojedincu, potpuno je nejasno što hrvatska političko komunikološka elita vidi problematično u objavama najpoznatijeg hrvatskog blogera, u tom smislu.
Jer, iako je gospodin Ivica Todorić podastro prijedloge za sadržajnu raspravu (doduše bez dokumenata) i/ili pozive za demantijem prijetnji i ucjena, naš je javni prostor preplavljen napadima na činjenicu što se vlasnik kompanije Agrokor uopće oglasio. Autor ovih redaka nije vidio niti jedan napad na integritet druge osobe ili poziv na djelovanje iz mržnje….
Ima tu svega, komunikoloških stručnjaka koji nas uvjeravaju kako bismo trebali preispitati svoje zakonske odredbe, zato što je moguće da Todorić piše blog, autora jednog dokumentarnog filma (koji je bio okidač za neprimjereno miješanje izvršne vlasti u trgovačko pravo) koji postavlja pitanje koja bi s više argumenata formulirao i polupijani Štef u kakvoj kvartovskoj birtiji, preko bivšeg ministra financija (poznatog po pogodovanjima kumovima u predstečajnoj nagodbi, poreznom napadu na male poduzetnike…, spomenimo samo najbenignije) koji je odlučio napasti karakter gospodina Todorića, tvrdeći kako je postupak pisanja bloga dno dna, kako bismo naposljetku došli do novinarke jedne medijske kuće (čiji vlasnik ima sjedište u Austriji) koja tvrdi kako bismo u ovoj državi trebali preispitati zakonsko načelo slobode govora.
Ubacimo li ove pojave iz javnosti u spomenutu popperijansku jednadžbu, pojavit će se više nego li jedna nepoznanica. Nejasno je zbog kojeg bi to krimena protiv demokratskog zakonodavstva našem najpoznatijem blogeru trebalo oduzeti pravo izravnog odnošenja s javnošću? Je li mu neki sud to zabranio? Nema li se svatko pravo braniti od progona te pokrenutih postupaka i istraga strategijom za koju misli kako mu najbolje odgovara?
Tim više što se radi o ekonomiji, a ne pitanjima tjelesnog integriteta neke osobe ili skupine, a niti o pitanjima teritorijalnog suvereniteta ove države, Bože sačuvaj. Upravo suprotno, radi se o sukobu oko temeljnog ekonomskog postulata zapadne hemisfere – svetosti privatnog vlasništva i ekonomskih odnosa među vlasnicima kapitala.
No, čini se kako našoj političko komunikološkoj eliti socijalizam nikako ne izlazi iz glave, pa se onda prema vlasnicima kapitala (ne samo prema Todoriću, dokaz tome je i egzodus stranih i domaćih investicija iz RH) ponašaju kao prema ravnateljima društvenih poduzeća. Nemaš se što ti boriti za svoja prava, ta država je tu kako bi odredila što je čije (kakva ponuda i potražnja, kakav kapital, kakvi bakrači?), ječi iz Vlade ono neizgovoreno od vremena pokretanja najpoznatije arbitraže pa do Lex Agrokora.
Bit će tih arbitraža još barem 20 do proljeća, kažu upućeni, a mi se pitamo tko će sve na kraju platiti. Tko će platiti neslužbeno puštanje u javnost revizorskih izvješća, tko će platiti kada neki europski sud presudi kak ne može prinudna uprava odrediti retroaktivno računovodstvene tehnike ili kako država, u zemlji slobodnog tržišta (bar na papiru) ne može određivati vrijeme u kojem će dodana vrijednost nešto amortizirati? Tko će patiti to što je država umjesto logike ponude i potražnje te logike kapitala favorizirala neke vjerovnike, zbog interesa ili glasova?
Možda baš zbog toga što će sve to platiti porezni obveznici politika, i pripadajući joj ekonomsko komunikacijski jurišnici, ne trpe slobodu govora? Čini se kako ona našim elitama predstavlja samo smetnju u uspostavi njima poželjnog javnog diskursa koji služi sladunjavoj homogenizaciji rulje. Ili još opasnije, antisistemskih političara i pučkih tribuna, piše Ivan Brodić za Direktno
No comments