Vjerujem kako publici u Hrvatskoj ne treba posebno objašnjavati tko je to Martina Dalić, niti tko je to njen suprug Niko Dalić, jer čak i površni pratitelji dnevnih vijesti to posve sigurno znaju.
Njihov je poslovni i politički put svima poznat, ako ne iz ničega drugoga, a ono iz najnovijih uradaka nove potjere, pogonjene dominantnim hrvatskim mentalitetom „krivi su jer je protiv njih napisano stotinu tekstova“, a u režiji poznatih tabloida, analitičara, istraživačkih novinara i kolumnista (vojnih povjesničara amatera).
Okidač je, dakako, bio to što je premijer Plenković, ili ljudi iz njegove blizine, odlučio Martini Dalić vratiti uslugu zbog toga što je onomad preuzela političku odgovornost na sebe u jeku afere Borg, međusobne svađe menadžerske mreže koja je odrađivala posao destrukcije najveće hrvatski kompanije Agrokora, te njeno izvlašćivanje od dotadašnjeg vlasnika Ivice Todorića. U toj je svađi svašta isplivalo, pa su se, u jednom trenutku, najveće zabilježene (javno ili kuloarski) poslovne provizije učinile kao nadnica nekvalificiranog radnika.
Projicirana nacionalizacija nije uspjela, vjerovnici su bili prejaki.
Kako bilo, ljudi oko Martine Dalić reći će kako se Lex Agrokor i pripadajući proces morao odraditi kako ne bi potonula hrvatska ekonomija te smatraju to svojom velikom zaslugom, o čemu su izašle i neke uspješnice, koje se, kako to obično biva u Hrvata, najbolje prodaju uz dnevne novine.
Prije nekoliko je tjedana, dakle, Martina Dalić vraćena na hrvatsku poslovno političku scenu na velika vrata. Postala je čelnica Podravke, kompanije koja proizvodi paštete, juhe i začine, što je od tolike važnosti za Republiku Hrvatsku pa država, kroz direktne udjele i indirektnu kontrolu nad mirovinskim fondovima upravlja tom kompanijom.
Njen dolazak u ovu stožernu i stratešku, hrvatsku, proizvodnu kompaniju, potpisnika ovih redova iznimno ohrabruje, jer smatram kako je krajnje vrijeme da nas jedna poslovna mreža poput Borga učini manje izloženima državnom strateškom djelovanju u području juharstva, paštetarstva i začinarstva.
Šalu na stranu, država se ne bi trebala baviti ničim što nije infrastruktura ili temeljne funkcije države, a vjerujem kako će se i najljeviji socijalist, barem onaj demokratski (Katarinu Peović tu ne računam) usuglasiti kako proizvodnja paštete to nije. Zamislite samo koliko bi kompanija bolje poslovala, a ni sada ne posluje loše, kada ne bi služila kao bankomat za razne partikularne interese, kada oko nje u svakom izboru za čelnog čovjeka ne bi postojao neki medijski politički sukob, više stranački ili višefunkcijski…
Kad smo već kod demokratskih socijalista, a umjesto zaključka, evo dokaza kako sam u pravu. Bolje kazati svjedočanstva. Naime, u kuloarima deklarirani simpatizer hita posljednjih nekoliko izbora, platforme Možemo, koju mnogi analitičari svrstavaju u ono što bi bilo blisko novoj zapadnoj ljevici ili demokratskom socijalizmu, Emil Tedeschi, u više je navrata apostrofirao upravo štetan utjecaj države na Podravku.
Ili je netko, možda, odlučio podržavatelja stranke demokratskog socijalizma (simpatizera, mislim) proglasiti libertarijancem ili neoliberalom? Računamo na sujetu gospođe Dalić i, već jednom uspješno upogonjene, poslovno menadžerske mreže. Sigurnost kako bi to bio dobar potez očituje se u tome što ih ovaj puta neće podržavati oni koji su ih podržavali tada, a sada ih medijski progone.
A za ispravan potez nikada nije kasno. Tim više što je ovo suprotan proces od ranijih stremljenja….
No comments