Jesmo li zaspali u vremenima tvrdog socijalizma

1 Posted by - 06/03/2020 - Ekonomija

Prije nekoliko dana objavio sam blog o internetskim izvorima za dobit Brodosplita, kao reakciju na javnu komunikaciju OPG-a (obiteljsko političkog gospodarstva) Palfi Sinčić o Tomislavu Debeljaku i Brodosplitu.

Na tekst je stiglo nekoliko reakcija koje posve razotkrivaju dominantnu politekonomsku paradigmu na hrvatskoj političkoj sceni, ali i zanimljiv fenomen koji nas razotkriva kao egzemplar za kakvo znanstveno promatranje. Čovjek se pita, zašto nam nije lošije nego li jest, kada na ulazu u treće desetljeće 21. stoljeća obnavljamo razmišljanja iz 60-ih i 70-ih godina prošloga. Što je sljedeće u toj misaonoj regresiji? Ideja kolhoza i sovhoza?

Prosječnom hrvatskom destruktivcu, naime, ne smeta to što dva političara, naizgled bez ikakvog razloga, napadaju jednog poduzetnika iznoseći neistine, koje se mogu demantirati pregledom televizijske arhive, pretraživanjem Googlea, izvorima iz porezne uprave te norveške lokalne zajednice, gdje Debeljak dogovara akviziciju brodogradilišta.

Rečenom hrvatskom općem destruktivcu potrebno je propitivati poslovni rezultat prema kojemu je, prema podacima Poslovne Hrvatske, Brodosplit Grupa u hrvatskom gospodarstvu sudjelovala sa 5.5 milijardi kuna u obvezama i porezima.

Problem im je što se u bilanci nalazi 2.4 milijarde kuna poreznog novca namijenjenog restrukturiranju. To što je revizija Ministarstva financija utvrdila kako je taj novac potrošen strogo za ono za što je namijenjen, o tome se ne govori jer je to javni novac.

U isto vrijeme dok veliki financijski stručnjaci omalovažavaju plus od 3.1 milijarde kuna u pet godina (2013. do 2018. godina, jer za prošlu godinu još nisu predana izvješća), nitko od njih ne razgovara o Brodotrogiru, koji je, također, prošao restrukturiranje, pa završio u predstečaju, usprkos tome što je u njemu, prema pisanju Jutarnjeg lista, završio i dio novijih dugova pulskog škvera.

Je li to zbog poslovnih, političkih ili nekih drugih preferencija vlasnika Brodotrogira, teško je reći. To ćemo ostaviti istraživačkim novinarima koji ovih dana na svojim podcastovima objavljuju zanimljiva svjedočenja o tom slučaju, dobivena u offu.

Petogodišnji plus u visini tri poštapalice (kako je onomad u Otvorenom Gianni Rossanda nazvao milijardu kuna javnog novca) te velike brodograđevne stručnjake ne sprječava šutjeti o Uljaniku i tome kako je on restrukturiran pomoću imovine riječkog brodogradilišta. Jer, vidite vi to, tamo su se gradili veliki brodovi, na kojima su se gubile poštapalice, ne samo zbog konkurencije s istoka, skupe radne snage, nego i prije nego li se potpis na ugovoru osušio. Nisu se koristili financijski instrumenti osiguranja. Jer, kako je rekao jedan direktor Uljanika, prije desetak godina, “ako budem u plusu, neću dobiti bonus, a ako budem u minusu, porezni će obveznici platiti”.

Za razliku od tri poštapalice pozitive, u Uljaniku se nisu radili lohn poslovi, radili su se pravi brodovi, kaže mi jučer u privatnoj komunikaciji jedan brodograđevni stručnjak, osobito fiksiran na Brodosplit, jer osim brodova radi sekcije za Fincantieri te više od šezdeset komada brana za Veneciju, od kojih je svaka vrijedila oko milijun eura.

Jer, ej, nije to Uljanik, on je gradio velike brodove, ej strateška industrija koja je mogla povući dobar dio hrvatske ekonomije. Nije tu važan plus i minus, važno je da se vrti. Pržeći moj novac, a ne vraćajući u proračun ništa osim potražnje za još novca… Planska ekonomija, da te Bog dragi sačuva.

Pročitajte i prvi tekst

Fiksacija na Brodosplit likova koji se ne znaju služiti internetom

 

No comments

Leave a reply