Nekako u zavjetrini odlične komunikacije ljudi koji upravljaju zdravstvenom krizom u Hrvatskoj, poput ministra Beroša, dr. Markotić, pa čak i ministra Božinovića, prolaze mjere koje je Vlade RH pripremila za gospodarsku krizu za koju je pandemija koronavirusa, posebice eskalacija zdravstvenog i gospodarskog stanja u susjednim zemljama, poput Italije, ali i Njemačkoj bila onaj okidač na koji nismo mogli utjecati.
Rekli bismo Talebov Crni labud. No, kako smo se, globalno, godinama nalazili u ekonomskom području konjunkture, bilo je za očekivati kako će kriza doći. Doduše, godine konjunkture nisu bile rekordne u Hrvatskoj, zbog antipoduzetničkih mjera vlade sadašnjeg predsjednika Milanovića.
Uslijedila je nečinjenje kasnijih vlasti, sve prema formuli prema kojoj najviše glasača radi ili obitava na rashodovnoj strani proračuna.
Iako je samo težina krize bilo iznenađenje, pa se za nju trebalo pripremati u godinama konjunkture, racionalizacijom i povećanjem efikasnosti države, na puno efikasniji način nego li su to kozmetičke mjere koje smo imali prilike vidjeti, to se nije učinilo. Gospodarska kriza kombinacije virusa Covid 19 i cjenovnog rata na naftnim tržištima, našu je vladu nagnala, recimo to figurativno, napasti HIV vitaminom C.
Jer, ponovimo, teško je onima koji ovise o glasovima kako bi ostajali u poziciji vlasti, dirati u mjesto gdje su parkirali većinu svojih glasača.
Tamo gdje se nalaze razne rashodovne skupine poput sindikalistice iz prosvjete, koja se jučer javila u Newsroom N1 televizije s tzv Pimpek placa. Navodim urbano ime za ovu lokaciju samo ne zato što bih htio biti lascivan ili prost, nego kako bih kontekstualizirao poruku koju nam je gospođa, urbi et orbi, izvoljela priopćiti. Kaže, sindikati se neće odreći apetita na porezni novac koji su izborili u nedavnom štrajku. Netko ju je na društvenim mrežama čak i pohvalio zazivajući novi štrajk krajem školske godine, koja se odvija on line.
Interesnim skupinama tu nije kraj, naime Krešimir Sever je dana s na HRT-u uspio izgovoriti rečenicu kako su za gospodarsku krizu gotovo uvijek krivi poduzetnici. Kakva tržišta, pad burzi, usporavanje gospodarstva, ostanak bez poslova, kakvi bakrači? Ta, poduzetnik je dužan, insinuira Sever, plaćati radnike i kada nema posla, kada je pred bankrotom. Jer, misli si naš Sever, poduzetnik je i tako, u vremenu konjunkture, ostvario ekstraprofit. To je prema definiciji svaki onaj profit koji je veći od plaće čelnika sindikata,dopustit ćete potpisniku ovih redova da se našali. Neka ga sada troši.
A država? Ma, ništa, neka plati sve apetite. Jer, nije palo na pamet gospodi lijepo zamoliti Vladu RH, dadilju koja toliko brine o njihovim interesima, da smanje ugriz u gospodarstvo kako bi se očuvala radna mjesta. Nije im palo na pamet reći kako će se o proračunu ovisni pojedinci solidarizirati sa smanjenjem plaće, kako bi se gospodarstvo rasteretilo u cilju očuvanja radnih mjesta.
Doduše, premijer je rekao kako će čuvati radna mjesta, to je prioritet. Kako?
Pa, odgodom, dabome. Dadilja zvana Levijatan neće dopustiti vašu poslovnu smrt sada, nego kad prođe kriza, gomilanjem odgođenih obveza. Jer, treba nahraniti rashodovne interese, kad sve prođe.
Mislite kako sam pregrub? Dopustite mi, postavit ću nekoliko pitanja. Kako drugačije objasniti činjenicu kako se Vlada RH niti u ovoj krizi nije odrekla dijela svoga apetita, nego ih je odgodila? Uz sve razumijevanje kako temeljne funkcije države treba financirati, za što trebaju prikupiti određenu sumu poreza, ta netko mora upravljati zdravstvenom krizom i baviti se zaštitom pojedinaca, kako je moguće da će sve to posve dobro funkcionirati i pri lock downu javne uprave, svedene na nužnu mjeru? Kako može sada, a nije moglo kada bi eventualno otpušteni ljudi mogli naći posao u konjunkturnom razdoblju hrvatske ekonomije? Kako objasniti činjenicu da se Vlada RH nije htjela odreći čak niti poreza koji je najveći udar na ekonomsku slobodu pojedinca – poreza na dohodak, koji svakome iole razumnom čovjeku izgleda kao plaćanje dopusnice za ustavno pravo rada?
Ne želeći ispasti potpuni hejter, valja priznati kako je ideja čuvanja likvidnosti gospodarstva hvale vrijedna, jer kako je napisao Velimir Šonje na svom Ekonomskom labu, ovo je situacija u kojoj bismo se svim silama trebali truditi ne doći u situaciju smanjene likvidnosti i povećanja kamata, kao što je bio slučaj 2009. godine.
Također, politika HNB-a, usprkos prigovorima lobista industrije printanja, osobito zastupljenih u političkim skupinama antivaksera (što je s obzirom na virus kao okidač krize posebno zanimljivo), ulijeva povjerenje kako će se tečaj kune braniti, čime se građani neće jednostrano osiromašiti. Velike devizne pričuve, usprkos mišljenjima printoida, služe upravo tomu.
Što, dakle učiniti? Kako me ne biste prozvali hejterom, izvukao sam nekoliko probiznis mjera koje su provele neke druge zemlje ne bi li se izvukle iz krize, pa i na samom ishodištu ranijih kriza. Dakako, moglo se i ranije, bolje bismo prošli, ali za ispravan potez, usvajanja probiznis ekonomskih politika, nikada nije kasno, kažu mudriji od mene.
Smanjiti državne apetite na samu esencijalnu, minarhističku, funkciju moderne liberalne demokracije. Smanjiti proračunsku potrošnju, ako može Saudija, možemo i mi.
Riješiti se svake državne neinfrastrukturne imovine, privatizacijom, najmanje do razine državnog udjela od 25 posto plus jedna dionica u tvrtkama važnijim za gospodarstvo. To će osigurati utjecaj, ime i sjedište se neće moći samo tako promijeniti, a to je važno kako bi takve tvrtke ostale pod arbitratnom jurisdikcijom Republike Hrvatske.
Prvo one koja nije u funkciji, i za kunu ako treba, jer bolje je ubirati porez od dodane vrijednosti, nego li imati trošak propadanja.
Nakon toga privatizirati sve tržišne neinfrastrukturne kompanije, poput proizvodnji pašteta, raznih distribucija te informativnih agencija i programa, a novac koristiti kao nadomjestak za olakšavanje gospodarstvu očuvanja radnih mjesta ili pružanje jamstava za infrastrukturne projekte, strateške proizvode te dobavu energenata. Pri čemu bi bilo dobro kada bi prioritet imali uspješni projekti, a ne oni koje smo i protiv pravila Europske komisije spašavali više puta.
Jer, koliko god Marxovi klonovi tumačili kako je ovo igra nulte sume, krajnje je vrijeme usvojiti probiznis ekonosmku politiku, samo dodana vrijednost može biti pogonsko gorivo zdravoga društva, dobrog životnog standarda i visoke razine zaposlenosti.
PS: E da, i uvedite reda u obvezne usluge koje plaćamo državi, po mogućnosti konkurencijom pružatelja usluga i vaučerizacijom.
No comments