Dajte ljudi, spasite Stazića, osudite pojavu

1 Posted by - 25/02/2020 - Politika

Prije nekoliko dana u Imotskom je spaljena krnja u liku koji predstavlja istospolni par, koji vodi pravosudnu bitku, dokazujući kako imaju jednaka prava kao i ustavom definirana obitelj, te djeteta u liku političara SDP-a Nenada Stazića.

Uslijedile su osude predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića s jedne strane i obrana toga čina kao tradicionalnoga s druge strane uz argumentaciju kako je primjerice na jednom karnevalu zapaljena Krnja u obliku Bozanića, a na nekoj predstava Olivera Frljića gažena državna zastava.

Karneval je tradicionalni narodni izričaj koji je prema djelu Mihaila Bahtina Stvaralaštvo Francoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse označava drugi život naroda, organiziran na principu smijeha, što je narodni praznični život.

Još od vremena koje je opisao pjesnik Juvenal u 2. st. principi kruha i igara služili su plebsu kao ispušni ventil. Naime, patriciji su shvatili kako je plebsu potrebno vrijeme u godini kada će nekažnjivo ismijavati one u poziciji moći. Zato maskiranje.

Povijesno gledano, kada se dogodi inverzija, dolazi do revolucije, poput povijesne price “neka jedu kolače”.  Karneval je jedan od događaja kojim su se, tradicionalno, ljudi u poziciji moći prevenirali revolucija.

No, vratimo se mi na slučaj Imotskoga, gdje se netko opasno zaigrao protivno tradiciji. U duhu karnevalskog plebsa, naime, nije niti može biti paljenje krnje u liku ljudi koji se bore za svoja prava, bez obzira na to koliko, prema knjizi Thomasa Meyera Mediokracija, određene društvene skupine, suprotstavljene sustavu, imale komunikološke ili medijske moći.

Sva moć koja proizlazi iz komunikacije i medija nipošto ne znači kako se osoba nalazi u stanju političke moći, ali niti simbolizira opresiju sustava koja se u paljenju lika, na smiješan način, kakvog patricija davala do znanja moćnicima.

Paljenje lika homoseksualnog para koji želi usvojiti ili udomiti dijete ne može se obraniti niti time što dvije trećine ljudi u ovoj zemlji to ne bi dopustilo, naime, povijest nas je naučila kako svoje moralne preference ne možemo postavljati iznad moralnih preference drugoga pojedinca, pogotovo ne teorijom većine.

Jer, u protivnom, bismo mogli doći do toga da ljudi drugačije boje kože postanu nepoćudni. A o tome se ovdje radi. O tome što su u Imotskom odlučili ljude koji se institucionalno (moralno ispravno ili ne) boriti za ono za što smatraju kako imaju pravo (moralno ispravno ili ne). Pri tome, institucije su u poziciji moći.

Ako Imotski smatra kako se oni nisu trebali boriti za ta prava, mogli su pisati peticije, tražiti promjene zakona, zapaliti fotografiju zgrade Ustavnog suda ili pak jednostavno zaobići temu za ovaj karneval, a ne zloupotrebljavati tradiciju karnevala i slobodu izražavanja u cilju slanja poruke onima koji su izvan institucionalne moći. Oni koji smatraju dijete pravom, a ne darom, rekli bi, poziciji žrtve.

No, stvar s cijenjenim zastupnikom Stazićem, koji je u tom činu opredmetnjen u liku udomljenog djeteta, je potpuno drugačija. Naime, cijenjeni zastupnik Stazić je iz svoje saborske komocije često širi netolerantne izjave prema svima koje smatra vlastitim oponentima. Dapače, u posttuđmanovskom modernitetu, on je jedan od pionira takvoga govora, u Saboru koji je počeo izgledati, u odnosu na onaj 1991. godine, pa i kasnije, Bože oprosti mi, poput svinjca.

Građanin Stazić, nije samo prvak retorske discipline govorničkog spaljivanja neistomišljenika, on je poput Bozanića na onom karnevalu, u poziciji moći, zakonodavne, institucionalne te političke moći u kojoj uzima u zaštitu već spomenuti homoseksualni par, u njihovim institucionalnim borbama. Zbog njegove je pozicije potpuno nevažno čini li to zbog ideologije ili vlastita uvjerenja.

Spaljivanje njegova lika je izraz političke poruke, baš kao i Frljićevo gaženje hrvatske zastave. Potonje je, naime, protuzakonito i za politički narod neprihvatljivo, ali može se možda shvatiti kao izraz bunta protiv opresije kolektiviteta nad pojedincem. U slučaju Stazića možda izrazom bunta protiv opresije ideologije nad tradicijom.

Umjesto konkluzije, živimo u demokratskom društvu, mnoge tradicije, pa tako niti politički smisao karnevala nisu, u osnovi potrebne. Imamo medije I, koliko toliko, neovisno sudstvo. Kako mnoge tradicionalne stvari bivaju trajno ili privremeno zaboravljene zbog pitanja političkog konteksta, možda nije zgorega razmisliti o tome da se pale krnje koje simboliziraju društveno neprihvatljive ili štetne pojave umjesto stvarnih likova.

Povijesno gledano, prave ili simboličke lomače, nikada ne vode u pravome smjeru. Zbog toga, dajte ljudi, spasite Stazića, osudite pojavu.

No comments

Leave a reply